PRENOSIMO - E-Međimurje
Piše:
Antun Kovećević
Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku,
naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima,
a posebno zarezu
(ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
Caritas-karitas-milosrđe, kakogod tko ovo čitao,
pretpostavljam da
će, otprilike, znati o čemu je ovdje riječ.
Iako mnogi ljudi nikada nisu
bili u potrebi posjetiti neki
od brojnih karitasa u Lijepoj našoj i
osvjedočiti se kako tamo,
zapravo, stvari stoje i tko se sve u tim našim
karitasima
može nadati nekakvoj pomoći za sebe ili za
nekoga svoga kome
je pomoć neophodno potrebna.
Zapravo, mene osobno zanima, tko sve slobodno,
a i koje sve
vjeroispovijesti s prostora naše prekrasne
domovine Hrvatske, recimo to
tako, ima pravo doći u
karitas i zamoliti za nekakvu pomoć? Jer,
iskustvo moje
zakonite supruge s karitasom u našemu lijepo uređenom
gradu malčice izgleda čudno, neobično, a možda je i
uobičajen takav
postupak, samo mi ne
poznajemo taj običaj, ne znam?!
Ili se sve to - ovo što ću sada izreći - mojoj supruzi kao
protagonistici ovog istinitog događaja - a, potom i meni kao
njenom, već
desetljećima, životnom suputniku - samo tako čini!
Naime, o čemu je
riječ. Brat moje supruge - inače,
teški psihički bolesnik, od svoje
osamnaeste godine
života (danas je 70-godišnjak) nad kojim moja
supruga
ima skrbništvo - živi sam, a ona mu, kao sestra i
skrbnica, svakodnevno
kuha, pere i posprema stan,
jer čovjek nije sposoban brinuti se sam o
sebi.
Više čitajte na linku: